Matej Perkov

Matej Perkov (30) godina, član planinarskog društva Kapela Zagreb, doputovao je u Srbiju u sklopu projekta “Najviši vrhovi svih država bivše Jugoslavije”.On je prošle nedelje uspešno izveo penjanje na najviši vrh Istočne Srbije “Midžor” (2169 metara).Ekskluzivno za naš sajt www.staraplanina-babinzub.info govori o svom poduhvatu i projektu  “Najviši vrhovi svih država bivše Jugoslavije”.

 

Vasi utisci o Staroj planini i Midzoru ?

Došao sam na Staru planinu s namjerom da se popnem na najviši vrh Srbije u sklopu projekta „Najviši vrhovi svih država bivše Jugoslavije“. No, moram reći da me osim prirodne ljepote i atraktivnosti Stare planine privuklo još nešto, ne mogu to točno definirati. Kada sam čuo narodnu pjesmu „Zaplakala Stara planina“, odlučio sam da moram posjetiti ovaj kraj čim prije. Planina me zvala i ja sam došao, jako sam sretan zbog toga.

 

 

Da li ste zadovoljni prijemom kod ljudi iz ovog kraja Srbije ?

Jako sam zadovoljan! Bio sam na službenom sastanku PK Železničar iz Niša, jedan od planinara primio me dvije noći u svoj dom da ne plaćam smještaj i vodio me na Suvu planinu, domaćini u planinarskom domu na Babinom zubu bili su jako ljubazni, te posebno moram zahvaliti ekipi koja održava stazu u Ski-centru što me kombijem u povratku povezla do Knjaževca. Stekao sam brojna poznanstva i kontakte jer moj cilj je promovirati Hrvatsku u Srbiji, te Srbiju u Hrvatskoj. Mnogi planinari, pogotovo mlađi, nisu bili u susjednoj zemlji. Uskoro će 20 godina kako je prošao rat, na nama mlađima je da se trudimo uspostavljati dobre odnose sa svojom okolinom, a ne da dižemo tenzije. Planinari ne poznaju granice i nacionalnosti, pravi planinar uvijek će svakom pružiti ruku i prihvatiti ga. Planina je surovo okruženje i planinari si  moraju pomagati, to je ljudski. Mnogi su me pitali da li sam se bojao i čudili se mom odgovoru da se nemam čega bojati. Štoviše, jedva sam čekao sastanak u sredu navečer da upoznam planinare iz Niša.

Bilo je naporno hodati 24 kilometra po asfaltu od Kalne do Konjarnika jer nisam imao prijevoz, ali nije mi žao. Upoznao sam bolje taj kraj pješačeći kroz pitoreskna sela Inovo, Balta Berilovac, Crni vrh… Lijepa sela koja odišu tradicijom, atmosfera je posebna, osjeti se da je vrijeme stalo. Također, osjeti se da ta sela odumiru, ljudi se raseljavaju, nema djece koja se igraju po cesti, u stajama više nema blaga.  Slično je i u drugim zemljama Balkana i to je tužno, jer odumiranjem sela odumire tradicija, kultura i gastronomija. Umire naš nacionalni identitet. Dok to shvatimo, bit će prekasno. Sve drugo na planini bio je užitak. Bojao sam se magle i da se ne izgubim na grebenu, ali planina i ja imali smo dogovor – kada sam stupio na vrh, vjetar je razmaknuo oblake i imao sam 15 minuta da uživam u panorami i snimim lijepe fotografije. Kada te planina pusti na svoj vrh i omogući ti lijepo vrijeme, to je velika privilegija i sreća.

Prvo sam svima rekao da su pljeskavice fantastične, a zatim sam ispričao sve druge dojmove. Planinarenje po Srbiji mnogima zvuči egzotičnije od Nepala ili Andi, mnogo toga su me ispitivali. Svi su oduševljeni fotografijama koje sam okačio na Facebook profil, a nekoliko planinarskih društava u Zagrebu već me pitalo kada ću održati predavanje o putovanju u Srbiju. Mlađi o Srbiji ne znaju gotovo ništa, a stariji planinari se nostalgično prisjećaju uspona na planine južne Srbije iz sedamdesetih i osamdesetih godina, ili razdoblja dok su negdje u Nišu služili vojni rok u JNA. Mnogi nisu imali pojma o gradu Nišu i njegovim atrakcijama, koje su me također oduševile. Ćele kula, koncentracijski logor, Medijana, to je opća kultura s kojom se mora upoznati svatko tko drži do sebe. Iz Zagreba za Niš svakodnevno voze čak dva autobusa, karta nije skupa i svatko tko ima u sebi duh avanturizma i slobodnog vremena neka otputuje – neće požaliti! Niš je zanimljiv grad s  jeftinim, kvalitetnim hostelima i prekrasnom hranom.

U ljeti planiram ekspediciju na  Zapadnu Monte Rosu i Mont Blanc, to mi je velika želja. Monte Rosu pohodim zadnje dvije godine i zaljubljen sam u tu planinu. Naravno, velika želja je vratiti se u Srbiju i ispenjati atraktivne vrhove u zimskim uvjetima – Rtanj, Trem, Sokolov kamen, možda opet Midžor, Mosor… Puno je želja, ali malo vremena. Jedan vikend za Srbiju je prekratak, no važno je da postoji želja, volja i otvoreno srce srpskih planinara koji me pozivaju da dođem. Javili su mi se mnogi planinari iz Beograda, Niša, Knjaževca, nudili svoju pomoć, savjete, pozivaju da opet dođem. Jedan od njih, mladi Ivan Nikolić iz Jagodine, prije nekoliko dana prerano je napustio ovaj svijet. Obećao sam mu prije puta da ćemo zajedno na neku akciju i svašta smo dogovarali, ali život je nepredvidiv. Njegova smrt me jako rastužila iako se nikad nismo formalno upoznali ni vidjeli.

Zvučat će patetično, ali najveći uspjeh je dok se s bilo koje planine vratim živ, zdrav i srca ispunjenog srećom. Znaš, onaj osjećaj da si proveo prekrasan dan, da bolje od toga zbilja nije moglo. Ne svodi se planinarenje samo na osvajanje visokih vrhova i tu ambiciju često zamjeram mlađim kolegama planinarima i alpinistima. Planinarenje obuhvaća mnogo toga – uživanje, očuvanje prirode, druženje, upoznavanje svoje domovine i tuđih zemalja…. Moj najveći uspjeh i zadovoljstvo je ako nekim svojim putopisnim tekstom ili predavanjem uspijem u čovjeku probuditi želju da ode na neko mjesto, da se popne na neku planinu i vrati se doma sretan. Eto, to bi bio moj najveći uspjeh koji me ispunjava!

Ajme, zaista ih je mnogo! Na ovom putu najveći neobični doživljaj je bio slušati kako ljudi u Nišu i okolici pričaju – imao sam osjećaj da me netko stavio u „Ivkovu slavu“, ili „Zonu Zamfirovu“,  filmove koji su u Hrvatskoj jako popularni i gledani čak i među mlađom populacijom. Slikao sam se u centru Niša kod spomenika Kalči i Kurjaku, pa su prijatelji bili malo ljubomorni! Rekao sam im „Jesam vas zvao sa sobom, pa niste htjeli? Drugi puta idemo svi zajedno!“. Anegdota je kada smo prijatelj Floris i ja u crkvi sv. Pantelejmona zapalili svijeće jedan za drugog, neka nas prati sreća. Nisam vjernik, ali ova crkva je prekrasna i odiše nečim što te ispunjava i osjećaš se ugodno. Mnogi su me u Nišu zaustavljali i kad su vidjeli da nisam odavde, tj. da sam iz Zagreba, svi kažu „Ajme bio je u JNA samnom jedan iz Karlovca, ljetovao sam kod strine u Crikvenici, moj deda je radio na pruzi Knin-Šibenik…“. Nisam imao nikakvih neprijatnosti. S mnogim radoznalim ljudima na ulici, u autobusu, u pečenjari vrlo bih rado popričao.

Ima nas nekoliko mladih planinara iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH koji promoviramo domoljublje kroz putovanja. Putujute svojom zemljom, planinarite, upoznajte sva blaga koja ona nudi! Putujte svojom zemljom kako bi je više voljeli, kako bi više cijenili ono što imate. Putujte susjednim zemljama  jer putovanje je uživanje, učenje, stjecanje novih poznanstava, i najvažnije –  putovanje će vas ispuniti srećom, a svaka planina kojoj prilazite s poštovanjem i ljubavlju nagradit će vaš naporni uspon.

Izvor https://www.staraplanina-babinzub.info