ZABELEŽENO NA STAROJ PLANINI : Tajne u crepulji

Odvajkada su u pirotskom kraju pravljene plitke posude za pečenje hleba na otvorenom ognjištu, znalo se kako su, kada i koje žene mogle da ih prave, o čemu govori primer iz Gostuše

Oduvek su mešenje hleba i kuvanje bili posao žena, a do sredine prošlog veka u nekim krajevima one su same pravile i posuđe, što bi se u narodu reklo gazile crepulju – plitku posudu u kojoj se peče hleb na otvorenom ognjištu. Doduše, u pojedinim oblastima centralne Srbije izrađuju ih i danas, ali muškarci. Osnovna razlika je u tome što su ženske deo domaće radinosti, uobičajenih kućnih poslova, a muške se proizvode poluprofesionalno. Ženske crepulje mogu da imaju rupu (u zapadnoj Srbiji na primer), kao što se i muške izrađuju i bez mehaničke sprave, i uz upotrebu ručnog vitla, objasnila nam je mr Biljana Đorđević, viši kustos u Narodnom muzeju u Beogradu.

Crepulja se na balkanskim prostorima, gotovo neizmenjenog oblika, izrađuje od praistorije do danas. Na žalost žene ih više ne gaze mada na Staroj planini ima još onih koje su ih pravile ili se sećaju kako su to njihove majke radile poput Ljubine Nikolić i Vere Manić iz sela Gostuša. One su su to sa zadovoljstvom i demonstrirale.

– Njihovo znanje je dragoceno nematerijalno kulturno nasleđe koje treba sačuvati baš kao i objekte i predmete koji su zahvaljujući tom znanju i umeću nastali. Ono je i sredstvo bez koga se zaštita ne može uspešno sprovoditi – pojašnjava etno-arheolog mr Biljana Đorđević pozivajući se na Konvenciju o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa koju je Unesko usvojio 2003, a Srbija ratifikovala 2010. godine.

– U nastojanju da što dublje proniknemo u tajne nastanka keramičkih posuda iz različitih epoha, s kojima sam se kao arheolog susretala, u okviru programa Narodnog muzeja u Beogradu, pokrenut je projekat „Nematerijalno nasleđe: etnoarheološka istraživanja tradicionalnih tehnologija keramike”. Ciljevi ovog projekta su, pre svega, dokumentovanje i proučavanje savremenih, tradicionalnih načina keramičke proizvodnje koji su istovremeno doprinos zaštiti ovih tehnologija koje se i danas, u svoj svojoj raznolikosti, uporno održavaju, uprkos napretku civilizacije i globalizaciji koja nezadrživo uzima svoj danak menjajući naše kulturno okruženje, brišući lokalne, regionalne i nacionalne specifičnosti, a savremeni svet čineći sve jednoličnijim i bezličnijim – kaže naša sagovornica.

Kameno selo

Tim stručnjaka Narodnog muzeja koji su činili Biljana Đorđević, Aca Đorđević i Dragoljub Zlatković, zaputio se 2009. godine u staroplaninsko selo Gostuša, jedno od najzabačenijih u pirotskoj opštini, da bi se na licu mesta upoznali sa izradom crepulja. Pored podataka vezanih za glineno posuđe ekipa je imala nesvakidašnju priliku da uživa u čarima sela sazidanog od kamena, u kome su kuće pokrivene kamenim pločama. Činjenica da „Kameno selo” verno oslikava život stanovništva u prošlom veku bio je jedan od povoda da se ovaj kraj zaštiti kao jedinstvena ambijentalna celina i kulturno dobro. Što bi trebalo da znači da će naselje sačuvati osobenosti u svakom pogledu i da će se zaustaviti njegovo dalje propadanje.

Gostuša je zbog svoje arhitekture i blizine Zavojskog jezera, izuzetan turistički potencijal. Zato su lokalne vlast u Pirotu, gotovo, završile asfaltni put do sela u kome trenutno živi stotinak mahom ostarelih duša.

Sačuvane stare kuće i ognjišta prava su dragocenost, jer se u njima i danas može založiti vatra i ispeći u crepulji pogača, slađa od svakog kolača.

– Imali smo priliku da probamo pogače, od istog testa, pečene u crepulji, tepsiji i u peći. Bile su potpuno različitog ukusa, one iz crepulje nenadmašne – kaže naša sagovornica.

Put do pogače je započinjao u majdanu. Znalo se, pre nego što zamese testo i založe vatru da bi ispekle hleb, žene su u stara vremena morale prvo da naprave posuđe. A to je podrazumevalo da one kopaju zemlju, pripremaju je, modeluju proizvode svojim rukama, same ih i suše i peku – zapisali su svojevremeno istraživači.

Keramička proizvodnja u Srbiji, saznajemo od sagovornice, ima viševekovnu tradiciju. Elementi ognjišnog ansambla koji uz crepulju podrazumevaju vršnik (poklopac) i topke (na koje se stavlja crepulja da se odigne od podnice ognjišta) i danas se mogu videti po planinskim selima jugoistočne Evrope, ali i pri arheološkim iskopavanjima od neolita do srednjeg veka. Crepulje su, osim u Srbiji, predstavljale obavezan kuhinjski inventar i u Rumuniji, Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj, Albaniji i Crnoj Gori.

Ženske crepulje oblikuju se rukama, bez upotrebe bilo kakvog alata. Činjenica da je reč o kućnoj radinosti, koja se prilagođava karakteristikama obrađivane gline, objašnjava brojne lokalne raznolikosti u izradi, kako u tehnološkom postupku, tako i u običajima i ritualima koji povremeno prate njihovu izradu. To je ženama obavezan posao, kao što im je obavezno da znaju plesti čarape, tkati, prati, mesiti i kuvati jelo, pamte stari.

Svako selo vezuje izradu za određeni praznik ili nedelju, recimo Vidovdan, Sveti Jovan biljober, kada se moć svetaca ugrađuje u crepulju. Znači kada je crveno slovo u kalendaru i neradni dan. Po zemlju se išlo rano ujutru kako bi se u crepulju ugradilasnaga početka dana.

Svaka kuća drugačije

Gaženje crepulja obavljalo se uglavnom u toplim mesecima, ističe mr Đorđević, u proleće ili ranu jesen, kada nema velikih poljskih radova, što je obezbeđivalo dovoljno vremena da se crepulje dobro osuše pre prve upotrebe. Celokupan proces mogao je da traje i do nedelju dana.

Pronalazak odgovarajućeg majdana gline prvi je korak u izradi posuda… Glina se vadila kopanjem i do kuće donosila najčešće u torbama i džakovima na leđima. Pre modelovanja morala je da se pripremi. Očišćena glina rasprostirana je ili skupljana na gomilu na ravnoj površini na kojoj će se gaziti. Tokom gaženja žene su se kretale ukrug dodajući glini različite primese: kozju ili konjsku dlaku, kučinu, slamu, plevu, pa čak i so. Što je zavisilo od kvaliteta gline i razlikovalo se od kuće do kuće.

Pripremljena glinena masa deljena je među ženama koje su je gazile. Svaka od njih prenosila je svoj deo na mesto na kojem će modelovati crepulje, gde su one i ostajale sve dok se ne osuše, od nekoliko dana do nekoliko meseci. Gotova crepulja je glačana vlažnim rukama, čistom vodom ili retkom glinom, ali i razređenom balegom, da bi se sprečilo pucanje.

„Ženske crepulje se nisu pekle pre prve upotrebe. Njihovo prvo korišćenje je, zapravo, početak njihovog pečenja. Pre pečenja hleba, crepulje su postavljane na topke otvorom prema ognjištu i zagrevane dok ne pobele. U tako zagrejan sud spuštano je testo, a crepulja vraćana na ognjište i poklapana prethodno zagrejanim vršnikom (glinenim ili metalnim) koji je prekrivan žarom. Ženske crepulje se nisu izrađivale isključivo zbog nemogućnosti da se nabavi savremenije posuđe, o čemu svedoči i podatak da su čak i žene grnčara gazile crepulje”, zabeležila je mr Đorđević u svojoj knjizi „Tradicionalna keramička proizvodnja u Srbiji”.

Dobra crepulja u stalnoj upotrebi može da traje i više od deset godina. U slučaju da se polomi, njeni delovi se ugrađuju u ogradu oko kuće ili tamo gde je neće gaziti ljudi i stoka.

– Izrada muških crepulja bez grnčarskog vitla svakako je aktivnost novijeg datuma, proistekla iz potražnje za posudama ove vrste, prvenstveno u oblastima u kojima se žene nisu bavile tom delatnošću. Izrađuju ih majstori – crepuljari. Ove crepulje, uvek sa rupom u sredini, pravilnog su oblika i ujednačene debljine zidova, lakše su i čvršće budući da su pre upotrebe pečene. Danas se izrađuju samo u Rujištu kod Ražnja. Pored pomenutih, u muške crepulje spadaju i takozvane užičke crepulje, koje se i danas grade na ručnom lončarskom vitlu u Zlakusi. Crepulje se nikada nisu izrađivale na nožnom vitlu – objašnjava etno-arheolog i dodaje:

– Ručno vitlo karakteristično je za zapadnu Srbiju. Sve do sredine 20. veka izdvajala su se četiri centra ručnog vitla u Srbiji: korenitski, užički, pazarski i đakovički. Danas je selo Zlakusa poslednja lokacija na kojoj se još izrađuje lončarija na ručnom vitlu.

Crepulja kao jedna od stvari u pokućstvu nekadašnjih staroplaninskih sela možda i ne zavređuje posebnu pažnju. Ali, ako je sagledamo kroz prizmu znanja i veština ona je autentična kreacija i značajan primer kulturnog nasleđa, prevashodno u nematerijalnom smislu. I tu dolazimo do turizma. Postupak izrade crepulja i spremanje tradicionalnih jela u njima, mogu se direktno utkati u turistički doživljaj. Posetilac bi se mogao uključiti u proces od kopanja gline, preko gaženja, do pečenja, a takođe i u pripremu hleba i tradicionalnih jela, kao što je to bio slučaj sa ekipom arheologa iz Španije koji su posle svega najavili da dolaze sa svojim prijateljima, ponovo.

Slavica Berić

—————————————–

Tri puta

U etnografskoj literaturi zabeleženi su mnogi magijski i obredni aspekti u izradi crepulja: određeno vreme za kopanje gline (verski praznik), određeni dani za pravljenje crepulja (uvek isti dan u nedelji: sreda, nedelja, ili dan kada je pun mesec), ograničenja u vezi s kultom mrtvih (zabrana pravljenja crepulja u kući u kojoj je neko umro od 40 dana do tri godine); ritualno pevanje uz kopanje gline.

Posebno su bila poštovana pravila vezana za ženu, pre svega njenu polnost i reproduktivnu funkciju (učešće samo devojaka, devojaka i žena koje su gazile kao devojke, samo žena, ritualna čistota, zabrana gaženja za trudne žene itd.), svečana odeća…

Pravilo neparnog broja (okupljanje neparnog broja žena; neparan broj odlazaka po gline – najčešće tri puta; donošenje gline s tri mesta; gaženje gline tri puta po tri kruga, ukupno devet puta; neparni broj crepulja itd.).

objavljeno Politika : 22.12.2014

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *